Legenda kaže da je Sofija, majka mudrosti, u beživotnu materiju svjetlošću udahnula dušu, ostvarila ljubav i prosula radosnu kupku pjenušave sreće na zemlju. Nema krute i nepokretne živuće materije. Sve u nama i u prirodi se pokreće valovito- spiralnom dinamikom, sve titra i prelazi iz jednog oblika energije u drugu, sve je zagrljaj vala i pjene, sve je "mudrost" drevnog pokreta. Mudrost pokreta je misaon- osjetilno- osjećajni doživljaj djelovanja svih ustrojstava ljudskoga tijela.Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, i kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću i filozofske studije o prostor- vremenu, pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša. Pitam se kada i kako je sve ovo što danas spoznajem počelo.
Svjetlosna galija
Svjetlosna galija naših uspomena iskričavim jedrima uvijek razbija tminu strahovanja i nosi nas u daleke vale naših prvih previranja. Oceansku kartu naših snova je srce već davno uzrtalo, duša je odredila smijer naših putovanja, tijelo drhatajima svojim još uvijek dokazuje ljepotu postojanja. U zagrljaju tvoga bića snenog osjećam lakoću tek probuđenog dana, slutim da nas dobre vile prate, da određuju naše sreće smijer, da nas uvijek u luku smirenja vrate i da svojim dodirima smiruju u nama nekad probuđenu zvijer. Svjetlosna galija jedri nitima davnih snoviđenja, putevima ljubavi i mira, a nebeska harfa nam sonatu od snova svira i budi u nama treptaje melenih leptira.
U svjetlosnoj galiji naša ljubav svakim treptajem leptirovih krila ponovo zablista, a iz boja čudesnoga sjaja svjetlost novu simfoniju o ljubavi sklada i kao snagom umjetničkog kista slika puna venerinog slada u naše zagrljaje pada.
Vremenski stroj
Trenutak postaje vremenski stroj koji me vraća na sam početak. Zaustavlja se na vratima vremena. Vidim "veliki prasak", drevni pokret, koji je značio početak života i nastajanje univerzuma, vidim kako se univerzum širi i spoznajem da on, tim davno izazvanim pokretom, sam sebe održava vječnim pokretima.
Iz titrajućih čestica izlaze, kao slike, sva misaona iskustva proteklih stoljeća i čujem glas u kojem prepoznajem "misao univerzuma".Univerzum tisućama godina pokretom priča svoju priču iz koje je, u koljevci europske kulture, nastajala i filozofija, mudrost koja me navodi na daljnje razmišljanje.Svaki pokret tijela je novi doživljaj, uvijek novoodvijajući proces u ustrojstvima tijela, pa bi ga trebali uvijek iznova spoznavati kao novo, trenutačno, iskustvo.
Misao je pokret, i ta spoznaja me navodi na traženje skrivenih mogućnosti pokreta u univerzumu uma, osnovnoj energiji njegovog početka. Spoznaja njegovog početka, pretvorena u slike "misao univerzuma" i "velikog praska", su slikoviti izrazi koje ću pamtiti.
U toj čudesnoj memoriji koju ispunja sve što vidim i poimam nije skriven samo njegov početak, nego i čudesna riznica kolektivne mudrosti u kojoj vidim prošlost sadašnjost i budućnost pokreta. Čini mi se kao da sam otkrila vrata duše svijeta i u njoj spoznala moju četverodimenzionalnost, osnovnu mudrost pokreta.
Pokret je život.
Svjesna te činjenice osjećam titranje te čudesne energije u sebi i postajem sigurnija u izreku: "Ja nisam zbroj duševnih i tjelesnih stanja, nego vječno nastajuća cjelina dokazljiva mojim postojanjem i djelovanjem u svakodnevnom životu."
Pokret izrasta iz pokreta.
Spoznavši to, poznate definicije o pokretu se isprepliću u misao kojom objašnjavam put ka njegovom stvarnom svjesnom doživljaju. Misaono ulazim u mnogoprotežnost univerzuma uma i postajem svjesna da je prostor- vrijeme, ta misaona dimenzija jedini istinski dio ljudskog postojanja.
Sjedim za računalom i pišući o mudrosti pokreta doista osjećam pokrete tijela, ali da bih pokretom osjetila život u sebi, on je mora postati "moj pokret", a ne definicija radnje koju izvodim.
Pokret je ljubav.
"Veliki prasak" blješti pred mojim unutarnjim očima. Misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava.
Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika "Velikog praska" prelazi u sliku sunčanog Mediterana. More nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav.
Dvije siluete izranjaju iz velike vode, sunce ih dlanovima budi iz predugog mirovanja. Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san, Posejdon, kralj svjetskih oceana i Venera iz pjene izronjena zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom svijeta, sjedinjuju ljepotu tek otvorene školjke u biser još neizbrušeni u Ljubav. Taj čudesni pokret iz pokreta u pokret pokretom pretvara ljepotu ljudskog bića u ljepotu vječnih snova u treptaje vječne u vječnu ljubav. Zagrljaj, nježni dodir nezemaljskih bića, dodir pjene i morskoga vala uskovitlava duše, univerze uma i trepereći tako, bejskrajno i vječno spušta Ljubav sa nebskog svoda do morskoga žala. U sutonu snenom, zagrljaj tih nezemaljskih bića se maestralom širi, bisere u nisku osjećaja slaže, pokret ruku tih božanskih bića miluje srce svakog zemaljskoga stvora.
Blagost tog dodira uzburkava misao i pretvara je u emocionalnu energiju.To univerzuma uma treperav i snen, ljepotom zagrljaja vala i morske pjene osjeća nježnost ljubavnoga žara i trenutak istine postaje trenutak spoznaje izrastanja "mog pokreta", čudesnog maestrala, koji se širi univerzumom uma. Lelujajući tako donosi mirise lavande, sjedinjuje ih sa mirisom mora, i pokretom svojim sve to pretvara u novi osjećaj.
Maestral, moj pokret, budi stara sjećanja u meni i poziva me na putovanje snovima. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i njime se provlačim između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav treperi klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje me sa tim zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život. Pokret, prvi uzdah univerzuma, pokretom vječnim ljubav svijetom širi, kruhom nas hrani, a mi pokretom prihvaćamo Manu, taj čudesni dar neba.
Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, u kojoj se vječno grle moj razumski i emocionalni um. Mudrost pokreta je ljubav, ta čudesna energija izrasla iz zagrljaja morskoga vala i njegove pjene.
Disanje je pokret, vječan, nezaustavljiv, automatski, nesvjestan, ali sa malo samokontrole može postati i svijesno izvođen, određen osobnim ritmom i dinamikom, prilagođen situaciji i stanju, može biti korigiran, oblikovan, ubrzan, usporen, ali i zaustavljen, da bi postao čišći i osvješćeniji.
U istočnjačkoj filozofiji, iz koje su proizašle brojne metode meditacija, disanje i kontrola nad njim, je osnova mnogih vježbi.
Na zapadu škole disanja su odvojene od svakodnevnih aktivnosti. Koriste se samo u slučaju oboljenja sustava za disanje ili pri učenju tehnika govora, pjevanja ili sviranja.
O disanju svjesno razmišljamo tek kada obolimo, kada se nos začepi pa počnemo disati na usta ili kada penjući se uz stepenice dah postaje sve kraći, a mi sve umorniji. Da bi to spriječili potrebno je spoznati važnost procesa disanja, naučiti ga kontrolirati, usmjeravati i održavati njegov prirodni ritam.
Naš prvi udisaj znači život, a zadnji izdisaj smrt. U rasponu između ta dva nesvjesna čina, smo, čitav naš život, procesom disanja neposredno povezani sa univerzumom. Udisajem uzimamo, a izdisajem mu vraćamo energiju i tako svojim postojanjem sudjelujemo neprekidnom procesu njenog održavanja.
Disanje je obnavljanje, hranjenje i čišćenje organizma, a pravilno disanje odmor i uspostavljanje dinamičke ravnoteže među ustrojstvima tijela na javi i u snu.
U našem mozgu se nalazi središte za regulaciju makinalnog disanja. Ono održava pravilnu izmjenu čistog i potrošenog zraka, ne dozvoljava nagomilavanje, za organizam štetnih tvari. To središte u isto vrijeme spriječava i nagomilavanje kisika u plućima. Tu obrambenu akciju medicinskim jezikom nazivamo hiperventilacija. Do nje obično dolazi u stresnim situacijama, kod velikih emocionalnih opterećenja ili kod šoku kada počnimo ubrzano udisati. Ako u tom trenutku ne uspijemo svjesno izdahnuti često dolazi do gubljenja svijesti..
Svakodnevica je najdohvatnija vježbaona za usavršavanje disanja. Da bi svjesno sudjelovali u tom po život neophodnom procesu trebali bi se pozabaviti mehanikom njegovog nastajanja. Misaona slika prsnog koša koju smo pohranili u sjećanju će nam pri tome pomoći. Zamišljajući ga kao ovalnu loptu koja se udisajem širi, a izdisajem smanjuje osjetit ćemo i pokrete u zglobovima koji nam disanje omogućuju.
Disanje je najvažniji pokret svakodnevice. Moja životna energija proizlazi iz njega i širi cijelim tijelom. Ta pokretačka energija potiče sve procese u svim ćelijama moga organizma. Zatočeni, okovima društvenih normi, oduzeli smo tijelu slobodu, sputali tjelesnu mudrost i obuzdali nagone.Više neznamo zijevati, kašljati niti kihati. To neznači da se smijemo ponašati kao zvijeri u zoološkom vrtu, nego da opuštenom tijelu, stvorimo okvire u kojima će svojom mudrosti, pronaći pravi put ka konačnom cilju, pravilnom korištenju svojih mogućnosti.
Ritam koraka, u pravilu određuje i ritam disanja. U vječnom dijalogu sa utjelovljenim umom probajte, pri šetnji , emocionalnim "Ja" osjetiti tu sinhronost, a onda misaonim "Ja" svijesno uskladiti korake sa udisanjem i izdisanjem. Vaše egoistično "Ja" će vas uvesti u dubinu prsnog koša, gdje možete vidjeti jedan od izvora vaše životne energije. Tu na izvoru se vaš utjelovljeni um kupa u zdencu života i sabire snagu kojom oživljava sve druge izvore u vašem tijelu. Kada vam to uspije, možete se početi igrati s vašim ritmom. Počnite udisati, brojite do pet i praveći pet koraka, udišite, nakon toga koračajući i brojeći do pet izdišite. Ili koračajući udišite polako i duboko brojeći do pet, zadržite dah pet koraka, pa tek onda izdahnite. Tako hodajući možete kombinirati ritmove i sami usklađivati pokrete tijela s ritmom disanja.
Običan razgovor može postati vježbaona za disanje. Da bi stekli rutinu, pri tome, možete probati, kod kuće, dok obavljate neki od kućnih poslova, izgovarati neku, iz djetinstva zapamćenu, pjesmicu. Prvo cijelu, odjednom u svom ritmu, dišući "normalno", a onda udahnite, probajte izgovoriti jedan stih ne izdišući, izdisaj tada postaje dulji, a novi udisaj dublji. Isprobajte koliko stihova možete izgovoriti bez da izdahnete i onda ćete osjetiti koliko je lakše poslije toga udahnuti, tada ćete i svijesno spoznati sve one male pokrete rebara i kralježaka, podizanje i spuštanja prsnog koša, rad trbušnih mišića, ošita i zdjelice. Tako stvarate svoju tehniku disanja, koja vam može pomoći pri razgovorima na poslu. Govorit ćete sigurnije i tečnije ne gubeći dah ni kad ste uzbuđeni. Kada stvorite svoju tehniku možete je primjenjivati kod jela, pijenja vode, pranja zubi, ispiranja grla i usta, telefoniranja.
Disanje i govorenje, disanje i koračanje su nedjeljivi dio dnevnih aktivnosti.
Zamislite ugođaj zimskog, sivog, vlažnog dana kada se hladnoća uvlači u kosti, a vi pri tome skraćujte vrat, uvlačite glavu, skupljate ramena i prsni koš. Tijelo vam se koči, dah postaje sve kraći, zimica vas trese. U takvoj situaciji probajte prvo izdahnuti koliko možete, da bi poslije toga, lagano, duboko udahnuli. Ponavljajte izbacivanje i uvlačenje zraka kroz nos dok vam se ne vrati ritam disanja. Više vam neće biti hladno. Mišići nahranjeni novim kisikom postaju gipki, a vi pokretljiviji. Dobra cirkulacija krvi je najbolja obrana protiv hladnoće.
Doživljavajući disanje kao ugodu i potporu u onome što radite vaši pokreti će postati svrsishodniji. Smijeh je dobra terapija za disanje, ali dobra terapija za ozdravljenje duše.
U osmijehu tvoga unutarnjeg neba, u osmijehu koju se iskri u kristalim suza, u osmijehu koji te vodi kroz labirint zrcala u kojima prepoznaješ svoja lica, u osmijehu se krije vulkan iz kojeg izranja tvoja životna snaga. Osmijehom zaustavljaš bijes, zaustavljaš ljutnju, zaustavljaš snagu orkanskih visova, blažiš udarce valova beskrajnog oceana u kojem si tek osmijeh jedne malene kapljice koja se iskri obasjana tvojim unutarnjim suncem. Postani osmijeh u tužnim povorkama onih koji su prodali svoj osmijeh zašaku lažnih dragulj na sajmu taština, postani osmijeh sijača zvjezdanog praha u noćima bez mjeseca, osmijeh u izgubljenim putnicima u bespuću bez snova. Govori osmijehom, voli osmijehom, slušaj osmijehom, budi jednostavno osmije u kišnim olujama koje nadviju nad ljudska srca, budi osmijeh koji gasi požare, spriječava polave, ublažuje potrese nesretnih duša. Darivaj osmijehom osmijehe onima koje zabrinute srećeš na cesti bez cilja, darivaj osmijehom stazu osmijeha, čudesan labirint u kojem osmijeh dolazi iz srca, pada s neba, iskri dnevnom svjetlosti. Osmijehom zaroni u dubinu sebe sama i smiješi se osmijesima tvojih praotaca koji ti se smiješe u zrcalima tvoje nasmiješene duše.
Ne tuguj ljubavi
Ne tuguj ljubavi, ne sadi tužne vrbe na obali rijeke kojom zagrljeni svjetlošću ljubavi plovimo već godinama skupljajući sunčane zrake u mrežu uspomena. Ne vjeruj u hladnu slutnju konačnosti jer smo već davno zakoračili u bezvremenost vjerovanja u ljubav. Pa i onda kada se zaustaviš nad provalijom naizgled nepremostivog kanjona nemoj zaboravit korake koje smo ostavljali u pjesku na žalu vjerovanja. Srebro u tvojoj kosi je tek simbol življenjenog života u svjetlosnom zagrljaju postojanja, znak svih onih pragova koje smo vjerujući u ljubav ostavljali na tračnicama kojima se vrijeme vječno kotrlja ka nedohvatnoj budućnosti. Ne tuguj ljubavi jer u našim životima ne postoji osamljenost, ne postoji neriješva zagonetka sreće, mi nosimo sveti Gral u svojim srcima. Trenutci istinskog življenja su biseri koje nosimo u duši, biseri iz kojih je izgrađena kula života koji živimo, tajnovita bujica života koji savladava prepreke tuga i utaplja se uzdasima radosti. U dugi našeg neba se svjetlost prelama u boje ljubavnih zagrljaja i dodaje joj pigmente izronjene iz srca koje se kupa u još nepoznatim bojama naših snoviđenja. Ne tuguj ljubavi jer mi uvijek uranjamo u nijanse novog trenutka, u vlati trave hranjene suzama vremena, koračamo beskrajem bezvremenosti stvarajući uvijek nove boje našom uzdrhtanosti. Ne tuguj ljubavi jer bez tebe i mene zvijezde ne bi prosipale svoj zlaćani prah na puteve ka vječnosti, utihnula bi simfonija svjetlosti, uvenuli bi nebeski cvjetovi, zanjemio bi svemir, ugasile bi se baklje koje već tisućljećima donose u naše živote plamene jezike sa Olimpa. Ne tuguj jer tuga magli ljepotu beskraja, muti blještavost boja u tonovima duševne palete, gasi iskrenje sjaja u kojem vjekuje ono što si nekada bio odraslo maleno dijete. Ne tuguj dječaće, ne tuguj pjesniče jer ti si ljepotu trenutka svojim drevnim stihom stvorio, ti si vratio ljubav u naše živote, ti si u onom naglom ljetu nepostojanje u postojanje pretvorio, ti si naše duše oslobodio od duge korote. Dopusti suzi da kane, ali ne tuguj dragi moj pjesniče, uzdigni stijeg pobjede nad osjećajem suosjećanja jer smo tvojom snagom propusnice dobili, oslobodili se stida u srcima i na sastanak sa trenutkom sreće nismo zakasnili. Ne tuguj dragi moj vječni ljubavniče, ne tuguj jer kradljivci snova nisu uspjeli ukrasti ono što u sretnoj duši niće, nisu ti uspjeli ukrasti ono što nosiš u srcu, nisu uspjeli izbrisati meridijane tvojih traženja, nisu uspjeli zaustaviti tvoje izrastanje u suncu, nisu osjetili da u tebi izvire vrelo ljudskih podlosti prevezilaženja. Ne tuguj dragi moj pjesniče i ne sadi tužne vrbe u svojim stihovima, ne dozvoli da kapne suza mržnje iz tvoga oka, zaboravi trpke okuse koji su preletjeli iznad tvojih obala, zaboravi valove zloduhova koji su se doticali tvoga doka, zaboravi jer u zaboravu oprosti onima koji ne znaju što čine, se krije ljepota i snaga tvojih, tvoje bezvremene duše, obala.
Smijeh kao terapija
Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan. U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmjehu se rodila Psiha, koja je izvorište zanosa i ugode u tijelu.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo. Dvadeseto stoljeće s Bergsonom potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka kao svjesnog bića i jedne od bitnih odrednice kojom se razlikujemo od životinja.
Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je tu, on čeka skriven u nesvjesnom dijelu našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tada samo korisnik, pretvara u izvor energije. Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje napetosti. Uvodeći pojam "elan vital", kao pozadinu živućih procesa, Bergson objašnjava egzistencijalni antagonizam između života i mrtve tvari. Smijeh je svojstvo života, koje se iznenada javi kao "kazna" i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da pređe u stanje čvrste, nepokretne materije.
Plessner objašnjava smijeh na osnovi neprekidnog uzajamnog djelovanja tijela i duše. Po njemu se u nekim životnim prilikama gubi jasnoća u odnosu tijela i duše i u čovjekovom tijelu dolazi do uneravnoteženosti. Životna energija se počne širiti neusklađenim ritmom pa poljuljana tjelesna ravnoteža troši sve više i više energije. To može potpuno zavladati čovjekom, ako u njemu nepostoji urođeni nagon za uspostavljanje ponovne ravnoteže, a to je za Plessnera smijeh. On smatra da zahvaljujući tom urođenom nagonu, u čovjeku pobjeđuje nasmješeni čovjek.
Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje.
Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela.
Smijmo se ljudi, smijeh je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude i slobodan.
U zadnjih četrdeset godina se smijeh etablirao kao terapija u medicini. Ustanovljeno je da se smijehom oslobađaju i stimuliraju hormoni i neurotransmiteri u mozgu. Sa sigurnošću se danas tvrdi da ljudi sa smislom za humor lakše svladavaju svakodnevni stres od onih koji se neznaju smijati. Njihova misaona usredotočenost je puno jača nego kod onih koji ne razumiju šalu. Smijeh je tjelesni siguronosni ventil i protuteža duševnoj i mišićnoj napetosti.
Neurolozi, pokušavaju rasvjetliti tajnu nastajanja smijeha i uspjelo im je otkriti središte u mozgu koje potiče smijeh pri gledanju viceva u slici. Naučnici se nadaju da će uskoro uspjeti pronaći i središte iz kojeg izlaze poticaji za nastajanje ugodnog osmjeha na licu. Bilo kako bilo smijeh od srca, uvijek izaziva romor nervnih ćelija u mozgu koji je mjerljiv i grafički dokaziv.
Terapija smjehom vuče svoje korjenje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poticaj za istraživanje smijeha kao terapije je dao američki novinar Norman Cousins, koji je poslije postavljene dijagnoza neizlječive bolesti kralježnice odbio uzimati lijekove protiv bolova, izašao iz klinike, zatvorio se u hotelsku sobu i odlučio se smijati. Čitao je viceve i gledao humorističke filmove. Smijeh je opuštao njegove mišiće, pokretao male zglobove kralježnice i na koncu počeo smanjivati bolove. On je bio izlječen, a znanost , nazvana gelotologija, po grčkom gelos - smijeh, je počela istraživati taj fenomen.
Terapija smjehom je na početku moguća samo u grupi. Terapeut mora biti školovan i posjedovati osjećaj za humor. Izazvati smjeh u jednoj grupi, podrazumjeva dobru dramaturgiju i svaki put novi scenario. Kada se nagomilana energija sudionika pretvori u smjeh, smije se cijela grupa i novonastala energija se pretvara u izlječujuću .
U Švicarskoj je za Expo 02 pored Yverdona napravljen projekt pod nazivom " Izvor smijeha u labirintu smijeha". Cijeli projekt je višestrano usmjeren ka poboljšanju ljudskog zdravlja.
Labirint je izgrađen od metar visokih tuja i nalazi se na jednom strmom brežuljuku pored grada. Na padinama su posađene margarite. To je čudesni vrt u čijem se središtu nalazi okrugli trg radiusa od četiri metra. U sredini trga je postavljeno okruglo ogledalo u čijem je podnožju smješten zvučnik. U polju margarita se nalaze razbacane još četiri tonske stanice.
Izvor smijeha je u centru trga pored ogledala, dok iz ostalih zvučnika s vremena na vrijeme izlaze tonovi različitih smjehova. Izazvana smijehom publika ulazi u labirint i slušajući smjeh iz izvora, traži put ka njemu. Zarazni smijeh prelazi na publiku i ona tako smijući se dolazi do izvora i može promatrati u ogledalu svoje lice koje se smije.
Činjenica da smjeh dolazi iz zemlje, iz izvora iznad kojeg je okruglo ogledalo, izaziva asocijaciju da je smjeh skriven u zemlji, ali u isto vrijeme i u cijelom univerzumu. Publika pozvana smjehom dobrovoljno ulazi u labirint i nije važno da li ona shvaća smisao projekta, važno je da se počne smijati slobodno i opušteno.
Jeste li se danas već smijali?
Niste, onda je zadnje vrijeme da to učinite. Nasmiješite se sami sebi, smješite se i mislite na nešto lijepo, na neki san ili dragu osobu. Smiješeći se, ugoda se širi vašim tijelom i vi s tim ugodnim osjećajem, šaljete mozgu znake, koji prevodeći te znake na jezik svojih neurona, spoznaje da postoji razlog za dobro raspoloženje i djeluje na vaše duševno i fizičko stanje. Pokrećite svjesno vaše mišiće za smijeh , mislite dalje na najsretniji trenutak u vašem životu i mozak će uključiti program dobrog raspoloženja u vama. Zrake sunca istovremenu pomažu mozgu pri ustrojavanju programa dobrog raspoloženja u vašim glavama. One ubrzavaju stvaranje serotonina, hormona sreće koji u mozgu potiće procese za dobro raspoloženje. Izađite na sunce i punite spremišta dobrim raspoloženjam.Tada će vam se, stvarno, činiti da smijeh uistinu dolazi s neba. Smjeh je zarazan, širi se kao dobroćudni virus, možda bi vrijedilo pokušati smijući se izazvati pošast koja bi ovladala svijetom.
