Sjetih se osmijeha na licu inače mračnog Heraklita, filozofa koji se nikada nije smijao i njegove tvrdnje da je sve u nama i oko nas izraslo iz vatre, iz plamenih jezika u kojima se iskri istina trenutka, uvijek promjenjivi, uvijek novi bljesak duše, treperava tajna koja u nama budi znatiželju i čuđenje.
Smijeh je erupcija vulkana, erupcija nekada davno ugašenog kratera senzualne energije, dokaz našeg istinskog postojanja. Smijeh iz srca je vatra koja se rađa iz pepela, tajnovita ptica Fenix koja budi zapretene vatre na ognjištu naše duše. Oganj istinskog postojanja nikada ne izgara, plameni jezici nekada skriveni u bezvremenosti duše, zaiskre u odsjaju ljubavi, te čudesne energije koja održava vječnu vatru u univerumu.
Ponekada mi se pričinja da dlanovi neba, taj sanjani beskraj bez kraja i početka, taj čudesni osmijeh univerzuma, budi u meni plamen osmijeha i stvara čudesni univerzum boja od kojih sam satkana. Moja duša tada izgara u ljubavi i uvijek se iznova rađa iz pepela praotaca koji nas naučiše, koji nam ucrtaše ove čudesne puteve ka traženju istine početka. Tada postajem skitnica, vječni lutalica koji u plamenu svoje duše osjeća početak ovog tisućljetnog sna o istini beksraja iz kojeg smo krenuli ovozemaljskim stazama. Ponekad osjećam bol, jer vatreni jezici ostavljaju bolne tragove na uzdrhtaloj duši, ali oni postaju luč kojom uspijem zaobilazit trnovite puteve ka zvijezdama.Prometej je ukrao vatru bogovima i poklonio ju čovjeku, i ja osjećam da u ovom treutku osmijeha u srcu nisam kao Prometej osuđena na vjekovanje na stijeni Kavkaza, da nisam predana na milost i ne milost nebeskom orlu koji mi odkida tkivo života, tkivo koje samo iz sebe ponovo izrasta jer poklonjena mi vatra je moja duša koja kao ptica Fenix izrasta iz pepela, iz praha iz kojega smo nastali i u koji ćemo se jednoga dana pretvoriti. Često tako snena sa osmijehom u srcu, lutam granicama uma, a duša moja sudjelujuć u tom zagrljaju ogoljena stoji, i samoj sebi najveća tajna, odgovore vjetra u zvjezdanom prahu, zvijezde moje sjajne tek lepršava i snena treptaje neurona tajnih, poetično lepršanje leptirastih krila moga uma broji.
Uranjam u riznicu začuđeno uzdrhatalog i znatiželjnog uma, odgovor se u dubini srca krije, a pitanja vječnoga neznanja, u začaranoj šumi mog nepostojanja, u toj tmini bez spoznatog sunca neka nepoznata svjetlost često tuđe snove snuje.
Utapljam se snena u beskraju tom, želim, ali znam da to nije lako, i pitam se tako kako ostvariti jednu želju davnu i lepršava i snena cvijetnom galijom odlutat u širine tajne i u jednom trenu srtna napustiti um.
U dubini srca, vidim ocean se plavi, renesansa snova, proljeće se rađa treperi u srcu, odjekuje u glavi, to cvijetna galija treperi u javi. Udišem ljepotu te spoznaje divne, svjetlost me prati, spektar ne dohvatnih boja u spoznaji ljeska, srce me poziva u zagljaj tog čudesnog smješka, osjećam to se tajna univerzuma bajnog u moj duši bljeska.
Smiješim se svitanju u još snenoj glavi, smiješim se danu što na dverima srca na me sjetan čeka, smiješim se svakom živom biću i osjećam u sebi tajnovitu vatru, toplotu i trenutka ovog ljepotu. Osmijesi se na licima množe, vatra širi plamene jezike svoje, grli život, grli ljude, grli cijeli svijet tačudesna kozmička iskra naše duševne slobode. Ta čudesna tajna, vječna vatra našeg postojanja se zrcaliti na nebu i postaje neizbrisiv znak, vječno sjećanje da smo živjeli ovaj život sneni, da smo bili i da ćemo biti jer osmjesima svojim sjedinjujemo našu unutarnju vatru sa osmijesima neba.
Smijmo se ljudi, jer naš smijeh je največa i najljepša tajna našeg postojanja, vječna vatra, plameni jezici koji šire univerzum i zrcale naše postojanje u njemu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen